Techno-vikend a la Fiume

Foto: Ivan Galetić / Net.hr

Vikend-pustolovina bila je zamišljena kao odmor i zabava, a prije svega posjet prijateljima. A i neki rođendan je bio u igri na partyu Nightgrooves. Zabilježeno kamerom.

Lovran je kao i uvijek u ovo doba godine – lijep i usamljen. Sezona još nije počela, čekaju se gosti. Neki hoteli rade, neki ne. Ono malo hotela što radi ima zanimljive radne dane. Dolaze im poslovni ljudi (i oni koji se tako žele osjećati) i dave osoblje često maštovitim prohtjevima. Tužno je bilo vidjeti masu zagrebačkih vježbenika-pravnika kako se ponašaju kao pubertetlije i kako doslovno mole za malo alkohola u neko doba noći. Sad zamislite situaciju da će vas jednom takva osoba zastupati na sudu. Piši kući propalo je, slučaj izgubljen (može se shvatiti na više načina, a svaki je ispravan). Čeka se turistička sezona kada to malo mjesto živne do neslućenih razmjera. Sigurno je jako zabavno boriti se s parkingom u špici sezone, he-he. Za sada radi jedan fast-food s predobrom hranom – Pod Voltunom (neko veliko i prefino čudovište od duplog hamburgera s dodacima košta 20-ak kuna – pa dobijete od djelatnika paketić salveta jer zna da ćete izgledati kao malo dijete kad jede umake), jedna picerija (ostat će neimenovana zbog nezgodnih nuspojava nakon obroka) i nekoliko lokala. Foto: Ivan Galetić / Net.hr Hotel Lovran je bilo mjesto prenoćišta. Ugodno mjesto uz cestu i obalu. Ljubazni zaposlenici (glasine hotela kojima se mora vjerovati kažu da su i najljepši u okolici), susretljivi čak i kad vam auto umre bez najave na parkingu. A sve to krasi još ljepši pogled na more, fina hrana i ugodan ambijent. Foto: Ivan Galetić / Net.hr Rijetko kad čovjek može vidjeti u zimsko doba dvoje ljudi kako spavaju snom pravednika na Lungo Mareu u Lovranu. Da je ljetno doba, bilo bi mi jasno... Samo se nadam da su se probudili prije plime. Nakon odgledanog spavača skočilo se do obližnje Ike do fast-fooda Archie's. Pa nazad do Lovrana stazom uz more da se potroše kalorije od predobrog cheeseburgera. Foto: Ivan Galetić / Net.hr Cijeli je vikend mirisao na techno i na dobar provod u Rijeci. Stereo Dvorana, party Nightgrooves, glavni gost Slovak zvučnog imena DJ Boss, domaćini D-Fuse, Matt i Fyuzz (ekipa Recordfreeks). Kasnije se ispostavilo da Boss i nije baš jako šefolik DJ (stvar ukusa, prije svega) i da su domaćini veće zvijezde nego gost. Nažalost, često je tako u zadnje vrijeme. Došla su neka druga vremena za clubbing. Ili su možda neki jednostavno prestari? Foto: Ivan Galetić / Net.hr Foto: Ivan Galetić / Net.hr Foto: Ivan Galetić / Net.hr Uvijek je zanimljivo doći u drugi grad i vidjeti drugačije običaje (od plesa pa do ponašanja vani). Stereo Dvorana je trenutno jedan od boljih klubova u zemlji. Što po gostovanjima i šarolikom programu, što po ambijentu. Dva šanka, relativno puno mjesta (600-tinjak duša se može nagurati unutra, ide i više po potrebi), a tijekom drum'n'bass partyja zna se dogoditi da se ostane i vani jer u klub ne može više ništa ući. Čak ni zrak. Uostalom, kome treba zrak kad se čovjek zabavlja kao nikada? Cijene ulaza u klub za razne programe i cijene na šankovima su i više nego u redu. Prozračnost baš i nije jača strana. Oči peku nakon relativno malo vremena od dima. Doživljaj garderobe je vrlo poseban tijekom gužve. Živci zbor i strpljenje na repeat. Ali ono što je najbitnije u cijeloj priči, atmosfera je uvijek na nivou.

Šoping-dobrotvori

Dućan Salvation Army, na Princes St, W1

Turisti koji pored obilazaka znamenitosti vole šopingirati, te traže jeftinu robu s potpisom, dolaze u London s listom charity shopova – dućana s rabljenom robom čiji prihod ide isključivo u dobrotvorne svrhe.

Jedan od najnovijih trendova u Londonu je kupovina u tzv. charity shopovima, odnosno dućanima s rabljenom robom čiji prihod ide isključivo u dobrotvorne svrhe. Ti dućani, kojih je u Londonu gomila, čak više od četiri stotine, postali su prave turističke meke. Oni turisti koji su informirani i pored obilazaka znamenitosti vole šopingirati, te traže robu s potpisom za koju ne namjeravaju potrošiti mnogo novca ili bar ne onoliko koliko određeni komadi odjeće koštaju u luksuznim buticima, dolaze u London s listom charity dućana. Na takvim se mjestima prodaje uglavnom odjeća s potpisom i modni dodaci koje su njihovi vlasnici donirali, a cilj im je osigurati sredstva za razne humanitarne projekte. Jedna od mnogobrojnih humanitarnih organizacija koja ima više dućana u Londonu je i Notting Hill Housing Trust. U dućanu na broju 211 na Brompton Roadu prodaje se odjeća čija je prosječna cijena oko 15 eura. Zarada je namijenjena udomljavanju beskućnika i maloljetnih majki. Tu se može naći Pradino odijelo za 80 eura ili hlače Ralpha Laurena za tridesetak. Novac od prodaje dizajnerske odjeće u dućanu Fara u blizini Kensington Gardensa namijenjen je, pak, rumunjskoj siročadi. Tu se ponekad mogu nabaviti i neki vrlo rijetki komadi, poput haljine marke Pucci po cijeni od nekih 80-ak eura. Trgovina Traid (61 Westbourne Grove), osim dobrim izborom odjeće s potpisom, može se pohvaliti i slavnim klijentima, među kojima je i glumica Sienna Miller, koja je u blizini otvorila i vlastiti dućan Twenty & Twelve. Često su mnogi vipovci istodobno i kupci i dobrotvori, jer osim što kupuju vole i donirati charity shopove. Tako u dućan Notting Hill Trusta, smještenom na adresi Fulham Road, često zna doći pjevačica Kylie Minogue, koja stanuje u blizini, i nerijetko daruje svoju odjeću. U dućanu Oxfam u Notting Hillu mogla se kupiti haljina Keire Knightly koju je nosila na dodijeli Oskara 2006. godine. Najuspješniji londonski charity shop je Marie Curie (St. Paul's Road) s 52.000 kupaca godišnje. Tu se nude rijetke ploče, fotografije, namještaj i mnoge druge stvari. Organizacija Cancer Research za istraživanje raka ima čak stotinjak prodajnih mjesta. Najposjećenije je ono u Upper Streetu 34, gdje se među ostalim mogu nabaviti jakne i kaputi marki Moschino i Hugo Boss. Britanski Crveni križ također ima svoje dućane, a onaj u Chelseaju nalazi se u blizini butika Manola Blahnika, koji svako malo u vrijeme rasprodaja donira barem jedan par 'glanc' novih cipela te najrazvikanije svjetske marke obuće. Izvor: Corriere.it

Gdje je nestao pariški šarm?

Kao ni druge europske prijestolnice, ni Pariz nije ostao lišen sveopće komercijalizacije. Nekadašnja okupljališta umjetnika i intelektualaca postala su turističke atrakcije.

Novac je od Pariza stvorio prijestolnicu 19. stoljeća, mjesto gdje se okupljala svjetska krema. Novac i dalje mijenja taj grad. Najbolji primjer preobrazbe je 5. arrondissement, nekad intelektualno i studentsko središte. Tamošnja Latinska četvrt više nije ono što je nekoć bila – mjesto brojnih knjižara i malih, povijesnih kafea. Tamo gdje je nekad bio kultni Cafe de Cluny, jedno od omiljenih mjesta Waltera Benjamina, danas je talijanski restoran iz lanca istih. Pariški intelektualci neće nikada prežaliti ni kultnu knjižaru Le Divan koja se nalazila u blizini crkve Saint Germain des Pres, koja je preseljena kako bi se na tome mjestu otvorio još jedan luksuzni Diorov butik. PUF Ništa bolje nije prošla ni knjižara Puf, kratica za Presses Universitaires de France, gdje se također danas nalazi butik. Knjižara je sve manje, kao i nakladničkih kuća. One koje jedva preživljavaju prisiljene su se seliti izvan središta. U Latinskoj četvrti, gdje je smješten najveći broj knjižara, njih stotinjak, četvorni metar stoji čak osam tisuća eura, pa su vlasnici natjerani da dobro razmisle prije nego što produlje najam za svoje trgovine. Milano Komercijalizacija 5. i 6. arrondismenta nije ostavila ravnodušnima stanovnike francuskog glavnog grada. No, u galopirajućem kapitalističkom svijetu očito više nema mjesta za nostalgiju i sentiment. Ni stanovnici Milana više ne oplakuju kultni i veseli Fioruccijev dućan u samom središtu grada. Dućan iz lanca H&M otvoren na tom mjestu donosi očito bolju zaradu, a sudeći po posjećenosti i vječnim gužvama napravljen je dobar posao. Problem Pariza, Milana, Barcelone ili Praga mogao bi postati ubrzo zajednički: gubljenje vlastitog identiteta i šarma u navali istih lanaca dućana i restorana.

Biciklom od Pariza do Praga

Paneuropska biciklistička staza koja će spajati Pariz i Prag bit će službeno puštena u promet 12. travnja, priopćeno je iz Nuernberga, gdje će se svečano otvoriti staza.

Staza duga 1537 kilometara kreće kod pariškog Istočnog kolodvora (Gare de l'Est), prolazi kroz Strasbourg te njemačke gradove Heidelberg i Nuernberg, zatim kroz češki Plzenj i nastavlja do Praga. "Paneuropska biciklistička staza" nosit će oznake Paneuropske unije, a u nju će biti integrirane već postojeće biciklističke staze. Kako bi staza bila potpuna, u graničnom području između Njemačke i Češke izgrađene su potpuno nove dionice.

Dekadentni šarm buržoazije

Foto: Vlado Šestan / C&W Travel

Inspektor Clouseau ovdje je tražio kradljivce dijamanata, James Bond se na skijama sunovratio niz poznatu bob-stazu, a u zlatno doba talijanskog filma Sofia Loren ovdje je redovito zimovala.

Kraljica talijanskih Dolomita Cortina d'Ampezzo već je desetljećima stjecište bogatih i slavnih koji se ondje dolaze skijati, ali i vidjeti i biti viđeni. Cortina je oduvijek bila povezana sa svijetom filma. Peter Sellers na svoj je prepoznatljiv spretno-nespretan način tražio kradljivce dijamanata, James Bond se na skijama sunovratio niz poznatu bob-stazu, a u zlatno doba talijanskog filma Sofia Loren i njezino glumačko društvo ondje su bili svake zime. Tofana Dolce vita i danas je nit vodilja gostiju tog lijepoga gradića stiješnjenog između masiva Tofane, Faloria i Cristallo. Nekima se možda čini poput stare dame u usporedbi s modernim skijalištima, no Cortina je zadržala svoj dekadentni šarm te se i danas smatra najmondenijim skijalištem Italije. Turistička tradicija ondje je stvarno tradicija. Priča počinje još dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada su izgrađene prve žičare i prvi grand hoteli, poput Miramonte Majestica, koji i danas poput velikog žutog dvorca odaje počast luksuzu i iz čijih se soba pruža spektakularan pogled na ponajljepši dio Dolomita. Panorama je uistinu neponovljiva i iako se čini da su Alpe svuda slične, Dolomiti su zasigurno njihov najljepši dio. I ove će se godine u Cortini d'Ampezzo (17. – 23. veljače) održati tradicionalni polo turnir "Cortina Winter Polo on Snow" na zaleđenom jezeru Misurina pokraj Cortine. Zabave ima mnogo i vrlo je raznolika. Glavna trgovačka ulica prepuna je butika i skupih prodavaonica u kojima se mogu naći nove kolekcije talijanskih dizajnera. Ima pristojan broj kafića i apres ski-lokala, ne prebučnih jer ondje se ipak poslije skijanja prošeću bunde koje moraju biti u tonu s kućnim ljubimcima. Modne su revije vrlo česte i dok dame biraju donje rublje ili skijaško odijelo za sljedeću sezonu, gospoda kušaju vino u brojnim, izvrsno opskrbljenim vinskim podrumima. Cortina se nalazi u pokrajini Venecija, koju od davnih dana prati glas da ima najbolje kuhare, tako da gastronomska ponuda daleko nadmašuje onu iz skijališta u kojima su vrhunac kuhinje gulaschsuppe i germknüdel. Uza sve to, koga je onda briga što žičare nisu najmodernije, a tri glavna skijališta povezana su samo ski-busevima. Domaći učitelji skijanja nose Pradu i voze skupe terence, a nerijetko se škola održava po principu "one on one" s milanskim manekenkama, dok njihovi sponzori ugovaraju poslove na nekoj od brojnih terasa planinskih restorana. Cortina d'Ampezzo Velika bi nepravda bila ne spomenuti i sportski štih Cortine, jer svake se godine ondje održavaju utrke Svjetskoga kupa. Naša je Janica dugi niz godina bila kraljica tih utrka, a u Cortini su 1956. održane Zimske olimpijske igre. Cortina je i jedan od vodećih kandidata za dobivanje Svjetskog prvenstva u skijanju 2013. To nam mnogo govori o kvaliteti skijaških staza, koje su spektakularne, pogotovo one na strani Tofanne, na čiji vrh od 3200 metara vozi turistička žičara, a za bistra vremena vidi se i more. Najbolje staze su Olympia i Canalone. S druge strane dolina Cristallo, do koje vodi žičara iz samog središta mjesta, nudi nešto blaže staze. Tre Cime Di Lavaredo Ponuda za one koji ne skijaju vrlo je bogata – od šetnje prirodom, do klizanja na starom olimpijskom stadionu, letenja zmajevima, jahanja te raftinga na snijegu. Izvor: Travel

Najskuplja klopa na svijetu

Ovako izgleda kad naručite slaninu u Alineji

Ručak za 1000 kuna, butelja vina za 5000? Čini se mnogo, a ipak, neki su to voljni platiti. Najskuplji svjetski restorani nisu nužno najrazvikaniji ali, tvrde gosti, cijena opravdava kvalitetu.

Chicago – Alinea Šef kuhinje Grant Achatz, koji je ujedno i vlasnik restorana Alinea iz Chicaga, nije samo pohađao školu za kuhare, radio je i kao proizvođač vina, glavni kuhar zadužen za soseve u restoranu The French Laundry te kao dio kulinarske ekipe iz kuhinje El Bulli’s u Španjolskoj. Nakon niza titula koje stoje uz njegovo ime i prezime, ima puno pravo svojim jelima nadijevati imena poput 'kulinarskog putovanja', nakon kojeg možda poželite sve zaliti vinom, čije se cijene kreću oko 40 dolara. Pariz – L'Arpege Osim što je na dobrom glasu zbog opijajućih mirisa koje širi njegova kuhinja, slavni kuhar prestižnog pariškog restorana L'Arpege Alain Passard povećao si je pozornost nakon što je 2001. godine donio odluku da neće posluživati crveno meso. Sadnjom velikog organskog vrta u Sarthu (150 kilometara od Pariza), na kojem je radio nekoliko godina, odlazi korak dalje, privlačeći klijentelu koja drži do zdravlja i voli uživati u povrću i svježoj sezonskoj hrani. Samo prirodno za L'Arpege Mini mrkve beru se rano ujutro te vlakom dopremaju do restorana baš na vrijeme za ručak, a ako rajčice nisu u vrtu, neće zabunom biti servirane ni na vašem tanjuru, poručuje Alain Passard. Na pitanje zašto poslužuje baš povrće odgovara kako je osim okusa važan i izgled hrane te da povrće s tanjura privlači svojom bojom. Jelovnik se mijenja prema sezoni ovisno, naravno, o ponudi iz vrta. Budući da je sve rukom ubrano i posađeno, namirnice imaju veću cijenu nego što bismo izdvojili za kupljeno povrće, pa će vas ručak stajati nešto manje od 500 dolara. Vinske karte započinju cijenama od 70 dolara. Usprkos tome što su redoviti gosti najčešće vegetarijanci, već dvadeset godina u ovaj restoran su dobrodošli svi oni koji znaju koliko je važno jesti zdravo. Montreal – Toque! Vlasnici ovog dragulja među restoranima ponosni su na svoja jela inspirirana lokalnim farmama i proizvođačima. Sudeći po cijeni većine predjela koja prelazi granicu od 40 dolara, za slijed od sedam sezonskih jela izdvojit ćete pravu sitnicu od nekih 147 dolara ako računamo i vino. Cijene na vinskoj karti započinju s 40 dolara. Tokio – Aragawa Čuveni steak Kobe Samim ulaskom u ovu ekskluzivnu, ali skromnu "kućicu slasnih odrezaka" u Tokiju dobro je imati na umu da ćete za slijed od deset jela potrošiti najmanje 550 dolara po osobi, kako se ne biste iznenadili kad vam donesu račun. Ukoliko se potrudite možda uspijete doći do rezervacije, a kad sjednete za stol, meso koje će vas dočekati na tanjuru bit će sve samo ne žilavo. Plate sočnih goveđih odrezaka serviraju se jednostavno, s paprom i gorušicom, a sve goveđe meso dopremljeno je s istoga ranča nedaleko od restorana. Koliko god se činilo skupo kad cijene restorana u Tokiju usporedimo s Parizom ili Londonom, on zauzima sigurno treće mjesto. New York – Masa Božanstvene japanske delicije iz Mase nisu samo obrok već događaj! (Foto: NY Mag) Svježa riba i školjke svakodnevno dolijeću iz Tokija kako bi bile poslužene u njujorškom restoranu Masa, upravo iz tog razloga jedan obrok koštat će vas ni više ni manje već 400 dolara. Postoje još neki razlozi za visoke cijene, poput ovog da se kuhari pretvaraju u unikatne umjetnike kada se radi o pripremanju sirove ribe. Za sve one odane sušiju, ovo mjesto predstavlja hram. San Francisco – The French Laundry Sagrađena od riječnog kamenja i hrastovine 1900., ova kuća nekad je bila bordel, zatim salon i naposljetku praonica rublja. Danas je dom jednom od najboljih restorana na svijetu. Na jelovniku ima mjesta i za vegetarijance, a cijene, uključujući napojnicu, kreću se oko 240 dolara za slijed od devet jela. Bagatela ako uzmemo u obzir slične restorane u Europi. Ako imate sreće možete naručiti vino i po cijeni od 50 dolara, ali većina su 100 dolara i više. Roses – El Bulli Najskuplji restoran 2002. izdao je i najskuplju kuharicu Šest mjeseci godišnje ovaj je restoran zatvoren kako bi glavni kuhar i njegov tim osmislili nova inovativna jela u njihovom 'kuhinjskom laboratoriju'. Obožavatelji znaju da mogu očekivati neočekivano, a za slijed od više od trideset jela spremni su platiti cijenu od 270 dolara. Za one koji su štedjeli da bi na nepcu osjetili ovaj neponovljiv užitak, možda ostane i koji peni za čašu vina, cijena iznosi samo 22 dolara. Sydney – Tetsuya's Kada se Tetsuya Wakuda preselio iz Japana u Sydney, nije znao ni riječ engleskog i imao je svega nekoliko osobnih stvari. Danas se njegov restoran smješten u centru Sydneya smatra jednim od najboljih u čitavoj Australiji. Pri posjeti ćete minimalno izdvojiti 195 dolara, ali će u tu cijenu gotovo sigurno biti uključena prava poslastica, morska pastrva s rotkvicom, algama i komoračem. Cijene vina kreću se od 45 dolara na više. Izvor: SEEbiz